Odličan poznavalac građevne umjetnosti kao i anonimne arhitekture Dalmacije, a usto i osobito ljubitelj dubrovačkih ljetnikovaca, Boris Podrecca nije ulazio u nepoznati kulturni krajolik kad je počeo s radom na obnovi i prigradnji hotela na dubrovačkoj periferiji. Dakako, arhitekt poznaje i tradiciju moderne, osobito radove Nikole Dobrovića - lopudski hotel Grand s nasadima agava na krovu, ili pak dubrovačke i lopudske vile s kalkuliranom i preciznom uporabom vodenih površina. Povijesne reference tek su povod za razmišljanje, ali nikada uzorak koji bi se ponovno multiplicirao. Podrecca u svakoj sredini radi kontekstualno, no riječ je o široko zahvaćenoj kontekstualnosti pri čemu ona kulturalna ima osobitu važnost. Uzimajući u obzir topografske, vremenske i ambijentalne parametre, on se približava za njega specifičnim, „arhikulturnim“ rješenjima.

U slučaju projekta Lacroma Resort riječ je o preobrazbi nekadašnjeg hotela Plakir na Babinom kuku, prilično masivnog betonskog zdanja iz 1976. u hotel koji bi trebao odgovarati zahtjevnim standardima. Svojevrsni kuriozitet predstavlja činjenica da je stari hotel projektirao američki biro Gropius & Stone, a bio je namijenjen Meksiku. Povoljna okolnost bila je da je veličina soba starog hotela dovoljna za današnje standarde pa nisu bile potrebne značajnije pregradnje. Međutim, mjere sanacije bile su opsežnije nego što se to moglo očekivati.